Dobri predznaci – ukoričeni scenarij, ulomak

DOSTA FIN I PRILIČNO ISPRAVAN
UKORIČENI SCENARIJ ZA SERIJU

DOBRI PREDZNACI

Neil Gaiman

UVOD

Ovo pišem u prosincu 2018. godine. Svijet je okićen svojim božićnim perjem, a ja živim u hotelu. Kad sam danas nekome rekao kad mislim da bi serija Dobri predznaci mogla biti objavljena, prvi put sam čuo odgovor ‘Pa to je uskoro’. Tako sam se navikao da ljudi govore ‘To je tako daleko’. Predali smo prvu i drugu epizodu, a sutra se bacamo na posljednje friziranje i poliranje, pljuni-u-maramicu-i-obriši-musavo-lice treće epizode i šaljemo je na kontrolu kvalitete, jer je posljednja grafika koju smo čekali – animacija imena Gladi s kosturom konja koji se kreće u pozadini – stigla danas poslije podne.

A sutra popodne nas čekaju sinkronizacije dijaloga za Madame Tracy i čovjeka iz International Expressa, i nesretno krštenog ‘Demona za jednokratnu upotrebu’ (postoji verzija scenarija u kojoj smo saznali da mu je ime zapravo Eric), snimanje odlomka radijske emisije, i onda ćemo biti gotovi sa zvukom za četvrtu epizodu, ako ne brojite zvukove animiranih zečića. (Obaviješten sam da ću ja dati glasove navedenim zečićima, u četvrtak u studiju Bang Post Production u Cardiffu.) Tako je puno sitnih detalja koji moraju sjesti na svoje mjesto kako bismo preveli našu priču od šest sati kroz cilj.

Tako da, kad sada gledam scenarije, čine mi se kao poznate ali tek napola upamćene stvari – poput mjesta na kojima sam jednom davno živio. Na neki način, to i jesu, valjda. Ljudi koji snimaju Dobre predznake grade veličanstveno zdanje, ogromno i nevjerojatno mjesto koje je dijelom hram i dijelom noćni klub, i velikim dijelom knjižara, i ovih šest scenarija su naši arhitektonski nacrti: puno prelistavani i gužvani, s mrljama od masne olovke gdjegod su graditelji smatrali da nešto trebaju promijeniti. Ali nacrti vam ne daju ideju konačne divote, ni kojim je bojama obojana.

Terry Pratchett zamolio me da Dobre predznake adaptiram u televizijsku seriju u kolovozu 2014. Napisao je ‘znam, Neil, da si jako, jako zauzet, ali nitko drugi nikad ne bi mogao to napraviti onom strašću koju ti i ja dijelimo prema staroj curi. Volio bih da mogu biti više uključen u to, i pomoći ću kako god budem mogao’. Bilo je to pragmatično pismo; znao je da njegov Alzheimer uzima svoj danak. Nikad prije nije od mene nešto tražio. Rekao mi je da želi da ovo napravim jer je htio vidjeti seriju. A onda je, u ožujku 2015., Terry umro. Odletio sam kući poslije njegovog sprovoda i počeo pisati prvu epizodu. Šesnaest mjeseci kasnije, u jednoj kući na otoku Wight, dovršio sam pisanje posljednje epizode.

Osim što nisam završio. Kad pišete za televiziju, nastavljate pisati. Pišete skicu za skicom. I odjednom, do prvog čitanja ostalo je tjedan dana, i naš redatelj Douglas Mackinnon i ja smo se zatekli jedan nasuprot drugom u kuhinji u Camdenu, zasukali rukave i napisali skicu koja je priznala stvarnost našeg budžeta. Scene i likovi su nestali (a već smo odabrali glumce za Druga Četiri Jahača(ice) Apokalipse, i bože, što su bili strašni i smiješni, ali daleko odoše, skupa s nešto kiše riba, kao i scene gdje Aziraphale oprema svoju knjižaru u kasnom osamnaestom stoljeću i prima orden. Orden nije primio, ali se svejedno nalazi u knjižari). Scene su nestale jer bi nas previše koštale (mali savjet: izbjegavajte scene smještene na autocestama).

A onda smo ga snimili.

A onda smo editirali to što smo snimili, i naučili smo neke stvari, i nismo ih prestali učiti.

Primjerice, naučili smo da, iako smo snimili scene u kojima Aziraphale u svojoj knjižari kriomice izvodi čuda, i Crowleyjevo predvođenje vojske štakora u osvajanje glavnog tornja British Telecoma i petljanje svih mobilnih linija u Londonu, priča smještena u današnje vrijeme počinje točno na mjestu na kojem počinje u knjizi: na ruševnom groblju, dolaskom Hastura i Ligura. Znao sam, kad smo ovo saznali, da se dvadesetsedmogodišnji ja negdje samodopadno smijulji.

Te scene su svejedno u ovoj knjizi. To je dio zabave, nije li? Scenarij poput ovog je, ili bi trebao biti, vođena tura iza kulisa scena, onih koje su dospjele u konačnu verziju i onih koje nisu.

Ova knjiga postoji jer sam oduvijek volio ukoričene scenarije: oni vam daju dijelove koji nedostaju i izbačene scene. Kao dječak i kasnije kao tinejdžer koji je jednog dana htio snimati televiziju i filmove, scenariji su mi bili jedini dostupan prozor kroz koji sam objašnjavao kako su čarobne stvari koje se događaju na ekranu tamo dospjele.

Ima tajni u ovoj knjizi, i ima spojlera na kraju, čak i za one koji su pročitali originalni roman.

Anđeli, recimo. Njih u romanu nije bilo. Oni su trebali biti u sljedećem nastavku Dobrih predznaka kojeg ćemo napisati, samo što ga nikad nismo napisali. Znali smo kakvi će biti. Jedna njihova inačica se pojavljuje u scenariju za filmsku verziju Dobrih predznaka koju smo Terry i ja napisali 1991., iako ako me sjećanje služi, ta je inačica najzanimljivija po tome da su anđeli svoje aureole koristili kao ubojite svjetleće diskove u prostoru British Museuma. (Na inzistiranje ljudi iz filmske kuće, koji su znali da ljude ne zanimaju antikvarijati, Aziraphale je radio za British Museum. Crowley je bio vlasnik noćnog kluba, ali života mi, ne mogu se sjetiti zašto su filmaši mislili da je to mudar izbor zanimanja za njega.) Bio sam oduševljen što sam sada mogao dodati anđele, onakve kakve smo ih Terry i ja u početku zamišljali.