Dobri predznaci – ukoričeni scenarij, ulomak

Ako roman Dobri predznaci podijelite na šest odokativno jednakih dijelova, iznenadit će vas spoznaja da se u trećem dijelu Aziraphale i Crowley gotovo uopće ne pojavljuju. (Gotovo bi mogli reći da smo roman napisali poput luđaka, otkrivajući priču dok smo pisali, a onda na kraju skrpali sve u jednu cjelinu.) Ovo je predstavljalo moguć problem kod televizijske adaptacije, jer sam od početka znao da će Crowley i Aziraphale biti naše zvijezde, i htio sam ih u svakom dijelu priče. Tome sam doskočio uvodnom sekvencom, koja vam puno govori o Crowleyju i Aziraphaleu i njihovoj povijesti na Zemlji posljednjih 6.000 godina (iako izostavlja više nego što prikazuje: mislim da je fer pretpostaviti da su, ako se bilo kad u posljednjih 6.000 godina nešto zanimljivo dogodilo na Zemlji, Crowley i Aziraphale su vjerojatno bili prisutni, ne radeći ono zbog čega su tamo zapravo poslani, štogod to bilo).

Ako se itko od vas nada da ćete kroz ovu knjigu naučiti bilo što o pisanju scenarija, trebao bih vas upozoriti da u didaskalijama ima šala, a ne bi ih trebalo biti. Ljudi koji znaju o tim stvarima će vam reći da to ne radite. Ali ja volim stavljati šale u scenarije: one govore svima koji čitaju kakva je ovo knjiga, drže me budnim dok pišem, a ponekad su i način na koji priznajem da tražim nemoguće, ali svejedno to tražim.

Prema scenarijima, pjesma ‘Every Day’ Buddya Hollya se poput konca proteže kroz cjelinu. To je nešto što je Terry predložio 1991. i ubacili smo je u montaži. Naš skladatelj David Arnold je priredio nekoliko različitih aranžmana ‘Every Day’ koji su trebali svirati na odjavnoj špici. A onda nam je poslao svoju uvodnu glazbu za Dobre predznake, i ona je bila prava glazba. Onda je Peter Anderson napravio najupečatljiviju animiranu uvodnu špicu za tu glazbu Dobrih predznaka, i shvatili smo da ‘Every Day’ zapravo više nema smisla, te smo je, nevoljko, pustili da ode. No ipak se nalazi ovdje. Možete je pjevušiti.

Ostavio sam scenarije manje-više onakvima kakvi su bili kad smo završili sa snimanjem. Stvari su se mijenjale, kao što sam rekao, kad smo počeli montirati. Scene su odlazile, razdvajale se, pomicale se naokolo, činile su stvari koje nisu bile nimalo nalik planu kojeg sam imao za njihovo ponašanje. Ako usporedite što smo napravili s onim što sam napisao, dobit ćete ideju u kakvu smo se avanturu montaže upustili. Soba za montažu je sama po sebi neobično mjesto, prostor u kojem smo uvijek bili spremni isprobati stvari, pomicati ih, razbijati ih dok ne prorade. I uvijek bi, na koncu, proradile, ili se tako činilo, iako Epizoda 1 završava, a Epizoda 2 počinje s dvije polovice scene koja je prvotno smještena kasno u Epizodi 2 i nije trebala početi ni završiti ništa.

Epizoda 6 je bila predugačka nakon montaže, a Epizoda 5 je bila prekratka, i nije baš štimala, pa smo scene s početka Epizode  prebacili na kraj Epizode 5, i onda su obje epizode štimale predivno.

Još nitko, čak ni ja, nije vidio cijelu, gotovu stvar. Neće biti dovršena još pet ili šest tjedana. Jedva čekam saznati što smo to napravili.

Što god smo napravili, ne bi bilo moguće bez Douglasa Mackinnona, našeg vrlo genijalnog redatelja, koji je gurao dalje kad se korak naprijed činio nemogućim. Puno najboljih ideja i stvari na ekranu nisu potpuno Neil stvari niti potpuno Douglas stvari. Jedan od nas bi nešto rekao ili predložio, a onaj drugi bi rekao ‘Ne, ali…’ ili ‘Da, i…’ i do tada šepavi kadar, ili hroma scena ili koncept bi odjednom poletjeli. Pretpostavljam da ih je iznjedrila dvoglava zvijer zvana NeilandDouglas, isto kao što je jednom davno napisana knjiga koju nije napisao Neil Gaiman i nije ju napisao Terry Pratchett, već rijetka dvoglava neman TerryandNeil.

Moj prijatelj Rob Wilkins, Terryjev ovozemaljski predstavnik, bio je vjerna pratnja na ovom putovanju. On je zastupao Terryja i dobro ga je zastupao. Rob je taj koji je Terryjev šešir i šal donio na set Aziraphaleovog antikvarijata i taj koji ih je poput duha odnio prije nego su mogli biti spaljeni.

Hvala BBC-ju što su me trpjeli, i Amazonu što su prigrlili ludilo.

Riječi scenarija ne znače puno dok ih netko ne izgovori: zahvalan sam svim našim izvanrednim glumcima, što ste mi dopustili da vam stavim riječi u usta, i što ste ih izgovorili tako mnogo bolje nego bih ja ikada mogao. A najviše, hvala (doslovno) tisućama ljudi pred kamerama i iza njih i tisuće milja daleko koji su, na bilo koji način, ikako sudjelovali u putu Dobrih predznaka do ekrana. Ne bismo uspjeli bez vas.

A sada, dobrodošli iza kulisa…

Tags: