Hiperion
„Ne“, rekao je Konzul pa izašao van i naslonio se na ogradu balkona. Pao je mrak, a nebo su prekrivali niski oblaci. Nisu se vidjele zvijezde. Tama bi bila potpuna da na sjeveru nije bilo povremenih bljeskova munja i blage fosforescencije koja se dizala iz močvara. Konzulu iznenada sine da je, u tom trenutku, on jedino razumno biće na bezimenom planetu. Osluškivao je kako iz močvara dopiru pretpotopni noćni zvukovi i razmišljao je o jutru, kako će se čim svane otisnuti u Vikkenovu EMV-u, kako će provesti dan na suncu, kako će loviti veliku divljač u šumama paprati na jugu i onda se navečer vratiti u brod gdje će ga čekati dobar odrezak i hladno pivo. Konzul je razmišljao o prodornom užitku lova i jednako prodornoj utjesi samoće: samoće koju je zavrijedio zbog užasa i strave koje je proživio na Hiperionu.
Hiperion.
Konzul se vratio unutra, uvukao balkon i zatvorio brod baš kad su počele padati prve teške kapi kiše. Uspeo se zavojitim stubištem do spavaonice pri vrhu broda. Okrugla je prostorija bila u mraku, izuzev bešumnih bljeskova munja koji su ocrtavali potočiće kiše na staklenom krovu. Konzul se svukao, legao na čvrsti madrac te upalio audiosustav i vanjska pojačala. Osluškivao je kako se bijes oluje stapa sa silinom Wagnerova „Kasa Valkira“. Uraganski vjetrovi šibali su brod. Udari grmljavine odjekivali su prostorijom dok je stakleni krov bliještio bijelo, urezujući paslike u Konzulove mrežnice.
Wagner je dobar samo za oluje, pomislio je. Zatvorio je oči, ali je i kroz zatvorene kapke vidio udare munja. Prisjetio se svjetlucanja ledenih kristala dok lebde kroz trošne ruševine na brežuljcima kraj Vremenskih grobnica, i još hladnijeg odsjaja čelika na Svračkovom nezamislivom stablu metalnog trnja. Prisjetio se krikova u noći i stostranog, rubinskokrvavog pogleda samog Svračka.
Hiperion.
Konzul je potiho naložio računalu da isključi sve zvučnike i podigao zapešće da prekrije oči. U iznenadnoj tišini ležao je i razmišljao koliko bi bilo suludo vratiti se na Hiperion. U jedanaest godina koje je kao konzul proveo na tom dalekom i zagonetnom planetu, tajanstvena Crkva Svračka dopustila je desetku teglenica hodočasnika s drugih svjetova da se otisnu prema vjetrom išibanim pustopoljinama oko Vremenskih grobnica, sjeverno od gorja. Nitko se nije vratio. A to su bila mirna vremena, dok je Svračak bio zarobljenik vremenskih plima i sila koje nitko nije razumio, a antientropijska polja bila zauzdana na nekoliko desetaka metara uokolo Vremenskih grobnica. Tada nije postojala ni prijetnja invazije Izgnanih.
Konzul se prisjeti Svračka kako slobodno luta Hiperionom, milijuna domorodaca i tisuća stanovnika Hegemonije, bespomoćnih pred stvorenjem koje prkosi zakonima fizike i koje se sporazumijeva samo smrću, pa zadrhta usprkos toplini kabine.
Hiperion.
Noć i oluja su minuli. Još jedna olujna fronta uzmicala je pred predstojećom zorom. Dvjesto metara visoke golosjemenjače povijale su se pod naletima olujnog vjetra. Netom prije svitanja, Konzulova crna svemirska letjelica sunula je uvis na tragovima plave plazme, probijajući sve gušće oblake uspinjući se prema svemiru i mjestu susreta.