Djeca vremena
Teraformiranje se još uvijek odvijalo na drugim mjestima. Kernin je Svijet bio samo jedan od mnogih planeta kojima su ljudi kao Fallarn i Medi posvetili pažnju i pretvorili ih iz negostoljubivih kemijskih stijena – sličnih Zemlji tek veličinom i udaljenošću od sunca – u uravnotežene ekosustave kojima bi Kern mogla kročiti bez odijela a da joj bude samo blago neugodno. Nakon što dostavi majmune i otkači Stražarsku kapsulu kako bi ih nadzirala, ti će drugi dragulji sljedeći privući njenu pažnju. Zasijat ćemo svemir svim čudima Zemlje.
U svom je govoru, na koji je sad jedva obraćala pažnju, došla do spominjanja drugih imena, ovdje ili doma. Osoba kojoj se najviše htjela zahvaliti bila je ona sama. Borila se za ovo i njen joj je umjetno produžen životni vijek omogućio da raspravu rastegne preko nekoliko prirodnih ljudskih životnih vjekova. Sukobljavala se u uredima financijera i u laboratorijima, na akademskim simpozijima i javnim zabavnim programima kako bi ovo ostvarila.
Ja, ja sam ovo postigla. Vašim sam rukama izgradila, vašim sam očima mjerila, ali um je samo moj.
Usta su joj nastavila prethodno pripremljenim smjerom, riječi koje je izgovarala vjerojatno dosadnije njoj nego slušateljima. Prava će publika ovaj govor primiti za dvadeset godina; konačna potvrda toga kakve stvari trebaju biti. Um joj se obratio Brinu 2. Potvrdi Bačvine sustave, odaslala je zahtjev putem veze s upravljačkim računalom instalacije; ta joj je provjera u zadnje vrijeme postala nervozni tik.
Unutar prihvatljivih parametara, glasio je odgovor. Kad bi pogledala što je iza tog beskrvnog sažetka, pročitala bi precizne ispise stanja letjelice za slijetanje, njene spremnosti, sve do vitalnih podataka njenog tereta od deset tisuća primata, te šačice odabranih koji će baštiniti, ako ne već Zemlju, a onda barem ovaj planet, kako god bude nazvan.
Kako god ga oni budu nazvali, jednom kad ih nanovirus uzdizanja povede dovoljno daleko stazom razvoja. Biotehničari su procijenili da će za svega trideset ili četrdeset majmunskih generacija doći do stadija u kojem bi mogli ostvariti kontakt sa Stražarskom kapsulom i njenim samotnim ljudskim članom posade.
Pored Bačve nalazila se Boca: dostavni sustav za virus koji će ubrzati razvoj majmuna – u svega stoljeće ili dva preći će tjelesnu i umnu udaljenost za koju su čovječanstvu bili potrebni milijuni dugih i neprijateljski nastrojenih godina.
Još jedna skupina kojoj se trebam zahvaliti, jer ona sama nije bila specijalist biotehnike. No vidjela je specifikacije i simulacije, a ekspertni su sustavi proučili teoriju i saželi je u oblik koji je ona, svestrani genij, mogla razumjeti. Bilo je očito da je virus impresivan poduhvat, barem koliko je uspjela shvatiti. Zaraženi će pojedinci imati potomstvo s nizom korisnih mutacija: veći i složeniji mozak, veće tijelo koje će ga podržavati, fleksibilniji uzorci ponašanja, brže učenje… Virus će čak prepoznati i prisutnost zaraze u drugim pojedincima iste vrste te tako poticati selektivno razmnožavanje gdje će najbolji od najboljih imati još bolje potomstvo. U toj je mikroskopskoj ljusci ležala čitava budućnost, budućnost gotovo jednako pametna, na svoj iznimno usmjereni način, kao stvorenja koja će poboljšati. Virus će djelovati na gene domaćina na dubokoj razini, replicirati se unutar njihovih stanica poput nove organele te se prenositi na domaćinove potomke sve dok čitava vrsta ne padne žrtvom njegove dobroćudne zaraze. Ma koliko promjena majmuni doživjeli, virus će se uvijek prilagoditi genomu s kojim bude sparen, analizirat će ga i modelirati i improvizirati s čime god naslijedi – sve dok ne stvori nešto što će moći svoje tvorce pogledati u oči i shvatiti.
Ljude je doma nagovorila na projekt opisom kolonizatora koji se vraćaju do planeta te se poput bogova spuštaju s nebesa ususret novom narodu. Umjesto grubog, nepripitomljenog svijeta, tvorce će dočekati rasa uzdignutih, svjesnih pomagača i sluga. Tako je govorila odborima na Zemlji, ali za nju to nikad nije bila konačna svrha. Svrha su bili majmuni i ono što će postati.
To je bila i jedna od stvari oko kojih se NUN najviše žestio. Vrištali su o stvaranju superstvorenja iz običnih zvijeri. Ali ustvari su se, baš kao sva razmažena djeca, bunili protiv dijeljenja. Čovječanstvo je bilo jedinac i žudjelo je za nepodijeljenom pažnjom svemira. Kao i mnogi drugi projekti koji su postali političko pitanje, razvoj virusa pratili su prosvjedi, sabotaže, terorizam i umorstva.
A ipak smo naposljetku prevladali vlastite prizemne porive, pomislila je Kern zadovoljno. Naravno, bilo je zrnca istine u uvredama kojima ih je NUN častio jer njoj nije bilo stalo do kolonizatora, niti do neoimperijalističkih snova njenih suputnika. Htjela je stvoriti novi život, na svoju sliku koliko i na sliku čovječanstva. Htjela je saznati što će se razviti, kakvo će društvo njenih majmuni stvoriti kad budu prepušteni sami sebi… Avrani Kern to je bila cijena, nagrada za korištenje vlastitog genija za dobrobit ljudske rase: ovaj pokus; ovaj “što ako” na planetarnoj razini. Njeni su napori otvorili čitav niz teraformiranih svjetova, ali cijena koju je tražila bila je da prvorođenče bude njezino, i dom njenom novostvorenom narodu.
Postala je svjesna tišine pune iščekivanja te shvatila da je njen govor došao kraju i da sad svi misle da dodaje nepotrebnu napetost trenutku kojem ne treba ukrašavanje.
“Gospodine Sering, jeste li na položaju?” upitala je preko otvorenog kanala, kako bi svi čuli. Sering je bio dobrovoljac, čovjek kojeg će ostaviti za sobom. Orbitirat će oko njihova laboratorija veličine planeta tijekom dugih godina, u hibernaciji sve dok ne kucne čas da postane mentor novoj rasi inteligentnih primata. Gotovo mu je zavidjela što će vidjeti i iskusiti stvari koje nijedan čovjek nikad do sad nije. Bit će novi Hanuman: bog majmuna.
Gotovo zavidjela, ali naposljetku je Kern odabrala otići u nove poduhvate. Neka drugi budu bogovi po jednom svijetu. Ona će kročiti zvijezdama i predvoditi panteon.
“Ne, nisam na položaju.” Očito je smatrao da i on zavređuje širu publiku jer je to odaslao otvorenim kanalom.
Tags: Adrian TchaikovskyDjeca vremenaorionromansfulomakznanstvena fantastika