Djeca vremena

Kern je osjetila ubod ozlojeđenosti. Ne mogu sve sama. Zašto drugi tako često ne uspiju napraviti ono što očekujem kad se oslonim na njih? Samo Seringu je odaslala: “Možda da mi objasnite zašto?”
“Doktorice Kern, nadao sam se reći par riječi.”
Znala je da će mu to za jako dugo vremena biti zadnji kontakt s vlastitom vrstom, te se činilo prikladnim. Ako od toga napravi dobru predstavu, to će samo pridodati njenoj legendi. No ipak je namjestila par sekundi zaostatka, za slučaj da postane sentimentalan ili krene reći nešto neprikladno.
“Ovo je prekretnica ljudske povijesti.” Seringov glas – uvijek blago tugaljiv – prvo je čula ona pa zatim ostatak posade. Vidjeli su ga preko HUD prikaza svoga Unutarnjeg Oka, ovratnika jarko narančastog zaštitnog odijela zatvorenog do brade. “Kao što možete i zamisliti, dugo sam i intenzivno razmišljao prije nego sam se odlučio na ovaj poduhvat. Ali neke su stvari jednostavno previše bitne. Ponekad morate učiniti što je ispravno, ma kakva cijena bila.”
Kern je kimnula, zadovoljna. Sering, budi dobar majmunčić i završi brzo. Neki od nas trebaju stvoriti naslijeđe.
“Toliko smo daleko dospjeli, a još uvijek činimo najstarije greške”, nastavio je Sering. “Čitav nam je svemir nadohvat ruke a mi, umjesto da kročio prema svojoj sudbini, kujemo vlastitu nebitnost.”
Pažnja joj je malo odlutala te je, kad je shvatila što je ustvari rekao, riječi već čula i posada. Registrirala je mrmljanje zabrinutih poruka između članova posade, te čak i izgovorene riječi šaptane među onima najbližim njoj. Doktor Mercian joj je u međuvremenu poslao hitnu poruku preko drugog kanala: “Zašto je Sering u pogonskoj jezgri?”
Sering nije trebao biti u pogonskoj jezgri igle. Trebao je biti u Stražarskoj kapsuli, spreman zauzeti mjesto u orbiti – i povijesti.
Odsjekla je Seringa od ostatka posade i poslala mu ljutiti zahtjev za objašnjenjem koga vraga radi. Na trenutak je njegov avatar samo zurio u nju, a zatim su mu se usne počele pomicati u skladu s glasom.
“Doktorice Kern, vas treba zaustaviti. I vas i takve kao vi – te vaše nove ljude, nove strojeve, nove vrste. Ako ovdje postignete uspjeh, uslijedit će drugi svjetovi – to ste sami rekli, a znam da ih već sad teraformiraju. Sad tome dolazi kraj. Non Ultra Natura! Ništa veće od prirode.”
Potratila je ključne trenutke mogućeg razuvjeravanja na osobne uvrede, a onda je on ponovno progovorio.
“Doktorice, odsjekao sam vas. Možete i vi mene ako želite, ali za sad me nećete prekidati dok govorim.”
Pokušavala je premostiti njegovu blokadu, pretraživala sustave upravljačkog računala, ali isključio ju je na vrlo elegantan i selektivan način. Čitavi se dijelovi sustava instalacije nisu mogli naći na njenom mentalnom nacrtu, a kad je računalu poslala upit o njima, odbilo je priznati da postoje. Nijedan od tih sustava nije bio ključan za misiju – ni Bačva, ni Boca, čak ni Stražarska kapsula – i stoga ih nije svakog dana opsesivno provjeravala.
No, možda nisu bili ključni za misiju ali jesu za instalaciju.
“Onesposobio je sigurnosne sustave reaktora”, prijavio je Mercian. “Što se događa? Zašto je uopće u pogonskoj jezgri?” Uzbunjenost ali ne i panika, što je bio dobar pokazatelj raspoloženja čitave posade.
U pogonskoj je jezgri jer će mu smrt biti trenutna i potpuna i stoga vjerojatno bezbolna, zaključila je Kern. Već je bila u pokretu, na iznenađenje svih ostalih. Uspinjala se pristupnim oknom koje je vodilo do vitkog središnjeg valjka postaje, udaljavajući se od vanjskog poda koji je bio “dolje” samo dok je bila u njegovoj blizini; uspinjala se iz tog lažnog gravitacijskog bunara prema dugoj igli oko koje su se svi okretali. Zasipale su je sve zabrinutije poruke. Glasovi su joj bili za petama. Neki će krenuti za njom, znala je.
Sering je neumoljivo nastavio: “Doktorice Kern, ovo nije čak ni početak.” Čak joj se i u pobuni obraćao s poštovanjem. “Doma je već počelo. Doma je već vjerojatno gotovo. Za koju ćete godinu čuti da su Zemlja i naša budućnost vraćeni u ljudske ruke. Bez uzdignutih majmuna, doktorice Kern. Bez bogolikih računala. Bez nakaza ljudskog porijekla. Svemir će biti naš, kako je i bilo namijenjeno – kako nam je oduvijek bilo suđeno. Diljem svih kolonija, u sunčevu sustavu i izvan njega, naši su agenti već povukli svoje poteze. Preuzeli smo vlast – i to uz pristanak većine, doktorice Kern.”
A ona je bila sve lakša i lakša, potezala se prema ‘gore’ koje je postajalo ‘unutra’. Znala je da bi trebala psovati Seringa, ali čemu ako je neće čuti?
Od bestežinskog stanja šuplje unutrašnjosti igle nije ju dijelilo puno. Imala je izbor: do pogonske jezgre, gdje je Sering sasvim sigurno poduzeo korake kako ga se ne bi moglo omesti; ili otići. Otići u vrlo konačnom smislu.
Mogla je premostiti bilo što što je Sering učinio. Imala je potpuno povjerenje u nadmoćnost svojih vještina. No potrajalo bi. Ako bi se sad bacila niz iglu, prema Seringu i njegovim zamkama i zaključanim barijerama, ne bi imala vremena.
“A ako nas sile odbiju, doktorice Kern”, nastavio je taj mrski glas u njenom uhu, “onda ćemo se boriti. Ako budemo morali silom vratiti sudbinu čovječanstvu, učinit ćemo to.”
Jedva da je slušala što priča, ali hladni joj se strah uvukao u misli – ne zbog opasnosti za nju ili Brin 2 već zbog onog što je pričao o Zemlji i kolonijama. Rat? Nemoguće. Čak ni NUN-ovci ne bi… Ali bilo je incidenata – atentata, nereda, bombi. Čitava je Baza Europa bila kompromitirana. No NUN-ovci su samo pljuvali u neizbježnu oluju sudbine. Oduvijek je to smatrala. Takvi su ispadi predstavljali posljednje trzaje nerazvijenog čovječanstva.

Tags: Adrian TchaikovskyDjeca vremenaorionromansfulomakznanstvena fantastika